Drugarice

DEFORMIRANA OPTIKA

 

Draga Dubravka, dobrodošli u program „Drugarice“, za početak. Čast mi je razgovarati s Vama. Voljela bih da uspostavimo nekoliko „opasnih veza“. Kad dovodim u konkretnu vrstu odnosa angažman u književnosti i estetsku autonomiju umjetnosti, polazim od tri ključne pretpostavke: ugovora između umjetnice i društva, kojeg otkriva Virginia Woolf, kojim se umjetnica angažuje na odbacivanju kritičkog u ime opsluživanja političkog. Drugi, neizostavan aspekt je autorski jezički angažman realiziran putem planiranja promjene – jer jednom kad počneš, angažiran si, htio ili ne – kaže Jean Paul Sartre. Treća uporišna tačka je krilatica „privatno je političko“ koja upućuje na imperativ transformacije političkog i izvrtanja privatnog pod uslovima odbacivanja cenzure. Zašto dovodim u vezu ove pretpostavke? U ideološkim dimenzijama, odnos umjetnice/književnice ka društvu se reflektira u samom tijelu umjetnosti, konkretno tekstu, omogućavajući figuriranje etike. Vaša pobuna proizašla je u prvom redu, da parafaziram „Arheologiju otpora?!“,  u formi autentične reakcije na glupost, laži, kao protest protiv sramnih navođenja na rat, tačnije protiv nacionalizma za kojeg ste u tekstu „Nostalgija“ utvrdili da je pitanje profita, a ne nekog osjećaja. Djelo Dubravke Ugrešić u cijelosti čitam kao neprofitabilni, ali etički angažirani ženski tekst. Koliko deformirana optika, ideološki neprihvatljiva od centara moći, određuje Vaš rad?

Virginia Woolf je znala sve. Od njezine najčešće citirane izjave – „As a woman I have no country. As a woman I want no country. As a woman, my country is the whole world”, pa nadalje, ona ostaje centralna figura osvještenja ženske pozicije u svijetu književnosti.

„Deformiranu optiku“ stekla sam veoma rano i ne znajući da se radi o „deformaciji“. Još nisam bila krenula u školu, sjećam se da sam bila neobično ranjiva i željna prijateljstva, međutim djevojčice iz moga susjedstva isključivale su me iz njihovih igara. Od svojih mama saznale su da je moja mama strankinja i da, dakle, nije „naša“. Zato su me zadirkivale – Bugarica! Bugarica! – iako nisu znale ni što je Bugarska, niti što bi to trebalo značiti Bugarica. Istina, nisam baš znala ni ja. Na jednak način djevojčice su zadirkivale i Romkinje koje su prolazile našom malom ulicom: Ciganica! Ciganica! Poruka mojih nesuđenih prijateljica signalizirala je da nisam kao one, da sam „Ciganica”, što je urodilo trajnom identifikacijom s „Drugima“, „Ciganima“, „Crnjama“, „strancima”, „Bugarima“... To je neka vrsta neizbrisivog tatua koji nosim od najranijeg djetinjstva. Zvuk tog terora, koji su djevojčice sprovodile nada mnom, i dalje zvoni u mome uhu poput alarma. I uopće nije važan sadržaj, već sam zvuk. Zvuk me upozorava na sadržaj, a sadržaj je više-manje isti: Bugarice! Šiptari! Ciganice! Ćifuti! Ženturače! Crnje! Kurve! Šipci! Komunjare! Cigojneri! Srbende! Janezi! Balije! Vlaji! Boduli! Gedže! Pederčine! Žabari!

Preživljavamo s nasilnim otiscima nepripadnosti. Društvo je sručilo višestruke osjećaje Drugosti i otuđenja na Vas još u djetinjstvu. Kako biste opstali, postali ste kulturološka disidentkinja?

Mislim da sam se rodila kao „disident“. U školi sam bila dobra i marljiva učenica, san svake učiteljice. Međutim, kada bi nam učiteljica zadala za domaću zadaću da naučimo napamet neku pjesmicu, ja bih naučila ne tu, zadanu, nego neku drugu. Naravno, ispričala bih se – nisam znala, žao mi je… Učiteljica mi nije mogla dati jedinicu, jer sam bez greške odrecitirala pjesmicu. Istina, ne tu koju je ona tražila. Bile su to one rijetke situacije u životu kada za pobunjeništvo dobivate – petice! Druga situacija koju pamtim je holandska nagrada Pokreta otpora (Verzetsprijs), koja mi je dodijeljena za „Kulturu laži“. Usput rečeno, bila sam i posljednja dobitnica te nagrade, nažalost. Nagrada se dodjeljivala od 1949. do 1997, u znak sjećanja na grupu hrabrih holandskih umjetnika, članova pokreta otpora. Većina njih je ubijena ili je okončala život u koncentracionim logorima. Jedna od velikih akcija te grupe bila je spaljivanje popisa stanovništva. Uništavanje popisa trebalo je spasiti holandske Židove.

U Hrvatskoj su popisi – tko je kakve „krvne grupe“ – od vremena Drugog svjetskog rata bili javni, a prilježni denuncijanti bili su crkve, općine, susjedi… Popisi suspektnih prezimena mogli su se, uostalom, naći na komemorativnim listama u  Jasenovcu. A devedesetih, kada je započeo raspad Jugoslavije i rat, svi su najednom postali eksperti za „krvne grupe“. Susjeda moje mame, koja je s mamom svakodnevno pila kavu, jednom je prilikom, tih krvoločnih 90-ih, zinula: „Suseda, ti Bugari, to su zapravo Srbi, kaj nisu?!“. Da nije bilo prilježnih pomagača, danas bi Aleksandra Zec bila živa.

Naša putanja je – od Lee Deutsch do Aleksandre Zec – put repetitivnog stradanja bezbroja djece – simbola koji treba da nas podsjete na karaktere pojedinaca kao idealnih potkazivačkih reprezenata fašističkih i nacionalističkih društava. Vaše početke intenzivno je obilježilo bavljenje dječjom književnošću. Međutim, ni to nije prošlo bez potrebe za samo/osvještenjem. Koja je bila inicijalna kapisla za spoznaju položaja žene u kulturi i umjetnosti uopšte?

Slične impulse otpora imala sam kada su u pitanju bili književni i književno-znanstveni autoriteti. Dok je moja, tada mlada književnička generacija ludovala za Borhesom i drugim provjerenim (muškim) kanonskim veličinama, ja sam krenula s dječjom književnošću, ne zato što sam mislila da mi je tu i mjesto – ne, dakle, zato što je dječja književnost bila je tradicionalno sklonište za žene s književnim ambicijama. Bila sam očarana pojedinim dječjim piscima, ali i duboko razočarana osrednjošću dječje književnosti. U mojim studentskim danima cvjetala je „škola“ Dušana Radovića, pjesnika za djecu i odrasle, koji je svojom poezijom postavio neobično visoke književne standarde. Radović je inspirirao ilustratore (Dušan Petričić), kreatore TV programa za djecu („Na slovo na slovo“, „Poletarac“, „Neven“), kreatore najboljeg dječjeg časopisa na svijetu („Poletarac”). Pritom, nisam imala pojma o svjetskim trendovima u dječjoj književnosti, naprosto sam intuitivno osjećala da Radovićeva škola donosi nešto novo. Kada je Dušan Radović umro, standardi su vidno pali. Neki odlični dječji pjesnici prometnuli su se u jarosne srpske nacionaliste. Dušan Petričić emigrirao je u Kanadu, gdje se ponovo dokazao kao vrhunski ilustrator. A kultura se vratila na standarde Mome Kapora, možda čak i daleko niže, inače autora rečenice koju su mnogi rado citirali: „Poznavao sam jednu Olju koja nije smela da doktorira“. Ta rečenica je nešto urbanija verzija hercegovačkih gangi i stihova poput „Mala moja, brzo gaće svuci, od Minena (Münchena, op.a.) držim ga u ruci“. A taj stih je tek prethodnica izjave Franje Tuđmana kojom poručuje svome narodu da je sretan „jer njegova žena nije ni Srpkinja, niti Židovka“. Ta duboka misao samo je prethodnica odgovora znamenitog hrvatskog intelektualca Vlade Gotovca, koji je na pitanje televizijske novinarke kakve žene voli, odgovorio kristalno jasno: “Čiste!“. Putujući, iskusila sam svašta, ali nigdje nisam  naletjela na takav zastrašujuće toksičan spoj antiintelektualizma i mizoginije, poput onoga u pitalici koju svi znamo: „Jesi li čitao Gospođicu? Šta čit'o, j…o!“

Govorimo o duboko ukorjenjenim mizoginim obrascima očeličenim nacionalnim pobudama uz koje nužno dolazi i do fenomena procjepa recepcije. Uputili ste kritiku seksističkoj kulturi da bi ona iz romana o Šefici Cvek, a posebno filma „U raljama života“, postala najpoznatija youtubeovska fraza i oličenje trokrilnog „muškarčine“. Ono što je trebalo postati okidač za promišljanje prenapuhanosti i kritike opasnosti svagdašnjeg mačizma – postala je njegova svojevrsna potvrda. Gdje ste bili Vi i Štefica tada?

Pamtim kada je pročelnik Odsjeka za rusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, profesor s kojim sam radila na dugogodišnjem projektu „Pojmovnik ruske avangarde,“ jednom prilikom rekao: „Kada ćete se početi baviti nečim pametnim?” Upitala sam ga što znači „pametno“. „Pa književnost!“, rekao je. Odgovorila sam da se, koliko ja znam, bavim književnošću. Profesor me prekinuo: „Mislio sam na književnu znanost“. Bilo je to u vrijeme kada je film „U raljama života“, pravljen prema mome romanu „Štefica Cvek u raljama života“, bio prilično popularan u Jugoslaviji, pa je posve moguće da je stari profesor pomislio da njemu, svome mentoru, kradem show.

Sve u svemu, naučila sam da ni doktorati, niti značajna reputacija ne mogu sakriti muški strah i prezir prema ženama, koji se manifestira kao mizoginija od koje se ledi krv u žilama. Čini se da većina žena i nije u stanju prepoznati mizoginiju, a taj moždani optimizam je njihova sreća i istodobno produžetak njihove nesreće. Jer kada bi žene zaista prepoznavale mizoginiju, na osobnom i globalnom nivou,  potonule bi u zemlju od stida. Hrvatski bard Antun Šoljan napisao je 1991. da bi mi bilo bolje da se bavim književnim štrikerajem ili kukičanjem (tu se referirao na „Šteficu Cvek u raljama života“) nego „politikom“. Drugim riječima, osporio mi je pravo na političko mišljenje i javni govor, i usput me diskreditirao kao spisateljicu. „Prokazao“ me je i otvorio je sezonu lova na „izdajice“. Jedan tada mladi književnik, koji će u međuvremenu stasati u značajnog književnog arbitra, dobronamjerno je potvrdio da su moji eseji „pismeni“, ali da bi bilo bolje da se držim „Štefice“.

„Legenda“ o tome kako su putnici u nekom autobusu u Srbiji pali u afan skandirajući repliku iz filma „U raljama života – “Karat ću te, karat ću te, sve dok ne dođe tvoja tetka iz Bosanske Krupe“ – trebala je biti moja najveća nagrada. Trenutke lokalne književne „slave“ najčešće sam doživljavala kao uvrede, konfrontaciju s porazom, nemogućnost komunikacije. Sličnu vrstu pada doživio je Krležin junak iz romana „Na rubu pameti“, kada je za stolom krvoločnog zagrebačkog novopečenog buržuja izgovorio dvije-tri riječi protesta i odmah postao metom svoga socijalnog kruga. Bila sam mlada i tada sam se teško nosila s osjećajem poraza i unutrašnjeg protesta.

Sveopšta diskreditacija žene u javnom prostoru akademije ili umjetnosti je zastrašujuća. Da se zadržimo na filmskoj Štefici. Lik savjetnice Mirjane koju tumači Mira Furlan vodi me u jednu drugu odnosnu misao o najboljoj ocjeni jugoslavenske kinematografije koju ste iznijeli u tekstu „Mi smo dečki“ o krutom imageu jugo-žene i muškocentričnom motiviranju junakinja koje variraju u pateroopozicijama kurva-svetica, a dolaze kao okvir omiljenim filmskim muškim motivima i akcijama: silovanja, šamaranja i prebijanja. Dekodiranje poetike kinematografije završavam uz ocjenu koju je izrekla sama Furlan: naši domaći režiseri nisu znali što da rade s glumicama osim da ih skidaju. Zapravo, hajka protiv i Vas i Furlan koja je za posljedicu imala vaše egzile, jer ste se usudile na oštro suprotstavljanje politikama nacionalizma i na angažman na branicima umjetnosti (i etike) – pokazala je da su apsolutno sve poluge moći u polju javnog, političkog djelovanja i umjetnosti u muškim rukama i da ta deformirana ženska optika, za koju ste optužene, adresira vam se na račun otpora i slobode da se iskorači i odbaci maskulinitetom delegiran deformitet imagea ili poželjnog feminiteta žene u kulturi.

Mislim da se slično osjećala i Mira Furlan, kada smo u New Yorku 1991, pregledavale video-kazetu koja joj je trebala poslužiti kao filmski CV. Na kazeti su bili inserti iz filmova s kojima je Mira stekla svoju jugoslavensku filmsku slavu. Bili su to mučni fragmenti. Nizali su se kadrovi s muškom ručerdom koja gnječi gole ženske grudi, kadrovi vođenja ljubavi koji su često završavali u silovanju (jer su muški režiseri mislili da se tako vodi ljubavi), kadrovi u kojima se Furlan pokušava objesiti s lancem zahodskog vodokotlića i ne uspijeva (Joj, nespretno žensko!), kadrovi u kojima muškarci nisu štedjeli na pljuskama koje su završavale na ženskim obrazima. U videu nije bio izostavljen ni znameniti kadar, koji mnogi Jugoslaveni pamte, svatko iz svojih razloga, a u kojemu Mirin filmski muž spušta na Mirinu glavu veliki kamen, odnosno demonstrira narodni običaj „pustovanja“, ubijanja nevjernice (ili pak staraca) teškim kamenom, obično omotanim u pust. „Nemoj to nikome pokazati“, rekla sam. „Zašto?“, pitala je. „Zamisli načas da si Amerikanka ili Amerikanac i da gledaš te kadrove...”. Ne sjećam se jesmo li se pritom obje rasplakale, znam samo da smo obje shvatile pravo značenje izraza „deformirana optika“.

Kako optužba i etiketa deformiteta može postati naš alat u umjetničkim subverzijama? Razmišljam o Hélène Cixous koja imperativno kaže ženi – Piši! Ne tajno ili kažnjavanjem vlastitog subjekta, kao kad se samozadovoljavamo s osjećajem krivice što remetimo zakonitosti i red, jer se valjda zna ko ima prevlast nad poljem masturbacije – treba da pišemo do kraja, ne oklijevajući, koristeći baš svaku priliku.

„Deformiranu optiku“ zadržala sam sve do danas. Sa zadovoljstvom primjećujem da sličnu optiku imaju i neke mlade književnice, poput Lane Bastašić, na primjer, koja u svojoj novoj zbirci priča „Mlečni zubi, u pripovijetci “Šuma, brzim i preciznim metkom ubija tradicionalnu književnu figuru – „patrijarha“, „oca“, sveprisutnog muškog autoriteta. I dok znameniti Camusov „Stranac“ započinje jednako znamenitom rečenicom „Danas je umrla mama“, Lana Bastašić započinje svoju priču rečenicom „Trebalo mi je dosta vremena da zadavim tatu. Naime, otac iz njezine priče svaki dan odlazi u šumu da „razbistri glavu. Njegova kćerka otkriva razlog očevih tajanstvenih izbivanja. I kćerka ga ubija. Otac je, naime, odlazio u šumu da bi masturbirao, dok je na majci ležao sav posao oko djece i održavanja kuće. Prenesimo ovu bizarnu optiku (Hej, a zašto bizarnu?!) na malo književno polje (zanemarimo sada sva druga, političko prije svega) i razmislimo o muškom književnom kanonu. Prisjetimo se sveprisutnih muških figura, književnika, književnih povjesničara, kritičara, urednika, edukatora, prevodilaca, članova književnih žirija), tih „književnih kumova“, muških književnih hijerarhija, „književnih mužjaka“ koji vode unutrašnje, književne ili stvarne dijaloge sa svojim književnim „drugarima“, koji odgajaju svoje književne „sinove“ i, kao u svakom patrijarhalnom poretku, diskriminiraju „kćeri“, a pogotovo one kćeri za koje postoji opravdana sumnja da će jednoga dana ući u šumu i tako dovesti u pitanje očevo dostojanstvo i autoritet. Pa ipak, mlade književnice koje razbijaju rodne stereotipe još uvijek su u manjini ili su ostale nevidljive, čemu se ne bih začudila. Velika većina žena u kulturi i dalje respektira, štiti i opslužuje svoje „očeve“, baš kao da su konobarice, koje imaju i hobije, kao što je heklanje, pisanje pjesama, štrikanje ili slikanje.

Borimo li se protiv dominantnog/maskulinog sistema vrijednosti, odnosno utisnutih i ozakonjenih kulturoloških stereotipa o ženama: prvenstveno o našem tijelu, pa umu, duhu, sposobnostima i, na koncu, položaju i ulogama? Mislim na svakodnevne situacije, autopraksu stereotipa o sebi kao dami, muževoj supruzi, istaknutoj majci, ponosnoj pripadnici svoje nacije, identifikaciji s negativnim modelima, ali i iz kuta potrebe za raznim (estetskim) korekcijama. Kultura nas uči nezadovoljstvu sebstvom i identitetom. Čemu nas, u neformalnom smislu, uči univerzitet?

Zanimanje, profesija, kada su u pitanju žene, zanemaruje se na račun fizičkog izgleda. Mediji i dalje respektiraju muške standarde vrednovanja. Poznate zagrebačke advokatkinje poznate su po tome kakve torbice nose, kakvu odjeću, kakve cipele, te po dobrom izgledu unatoč poznijim godinama. O tome nas novine izvještavaju gotovo svaki dan. U centru Zagreba postoji „špica“, koja se doživljava kao otvorena modna pista, a u stvari je šetalište po kojemu hoda žensko meso i izlaže se muškim pogledima. Istina, to je daleko povoljnija i elegantnija varijanta od turskog grada Trabazona, gdje se žensko meso (najtraženije je „bijelo“ i „istočnoevropsko“) prodaje i preprodaje na ilegalnoj tržnici. Poznate sportašice nisu cijenjene kao sportašice sve dok ne pokažu da su prošle kroz kozmetički make over. Liječnice u svojim poslovnim profilima prvo ističu da su supruge, majke trojice sinova, pa tek onda navode i svoju specijalizaciju. Medijski izložene Hrvatice tako demonstriraju anonimnim Hrvaticama što je potrebno za uspjeh u životu: uspješan muž i dobar izgled. Drugo se ne računa. Najveći moralni pad univerzitetskog života nije se dogodio kada se nedavno otkrilo da je neki profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu seksualno ucjenjivao svoju studenticu. Najveći pad, po mome, dogodio se kada je profesorica zaposlena na Pravnom fakultetu u Zagrebu pozvala gošću, znamenitu hrvatsku žensku ikonu Žuži Jelinek da studenticama održi predavanje o tome kako uloviti muža. Nitko u tome nije vidio baš ništa abnormalno.

Kada ste već pomenuli Žuži Jelinek, ne mogu da se ne prisjetim Vašeg intervjua „Akademski centri moći i heretičko čitanje književnosti“ (2013) koji je obilježio razvitak mog naučnog puta. Unutar akademije koja (bi da) zadržava moć nad književnošću produciraju se normativni klišeji koji su utemeljeni i djeluju s ciljem jačanja i dominacije politika otpora emancipaciji. Žene su podređena kategorija: od studentskih kvota (paradoksalno većih), preko obrazovanja – jer u kurikulumima/silabusima autorke obitavaju kao podobna manjina – potom u obavljanju poslova nižeg staleža, poput osnovnoškolskih i srednješkolskih profesorki književnosti, a u unaprijed definiranim ulogama moderatorki, promoterki i raznih dodataka, ali rijetko kad ozbiljnih akademskih profesorki ili naučnica čije mišljenje je prevashodno autonomno i relevantno. Borba za opstanak u navedenim granicama podrazumijeva zavisan odnos i prećutnu saglasnost sa književno-akademskim pater familiasima i pristajanje na kompromise. S druge strane, zašto bi se muškarci odrekli stečenih privilegija?

Sjećam se čitanki, antologija i povijesti hrvatske nacionalne književnosti. Jedan od najpoznatijih autoriteta bio je u to doba profesor Miroslav Šicel, koji je predavao hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U tim povijesnim pregledima hrvatska književnost bila je razvrstana prema epohama (renesansa, klasicizam, realizam, itd.). Svaka epoha imala je svoje književne predstavnike, a ti predstavnici bili su isključivo muškarci. Ti pregledi bili su obogaćeni portretima slavnih hrvatskih književnika. Na kraju svakog pojedinačnog književnog razdoblja stajala je kratka napomena (citiram po sjećanju): „Treba reći da su u ovom razdoblju djelovale i poneke žene-književnice, uglavnom dječje“.

Nikada se nitko nije barem emocionalno, ako ne već intelektualno, spotakao o takve i slične podatke, kao što se nitko nije poduhvatio posla da pokuša dekonstruirati takvu kriminalnu diskriminativnu kulturnu praksu. Možda i zato jer se i ne može dokazati da je bila diskriminativna. Književnica naprosto nije bilo, ili jedva da ih je bilo. Međutim, pritom nam nitko od profesora nije rekao da su hrvatski književni “velikani“ mahom imitirali europske književne obrasce, što je OK, zašto da ne, štoviše, osim što su to činili s pedesetak i više godina zakašnjenja. Zapitajte se što se u Hrvatskoj (Srbiji, Bosni, itd.) pisalo u vrijeme kada se u Francuskoj pojavila „Madame Bovary“? Koji su to bili hrvatski književni „velikani u vrijeme europskog modernizma? Druga je činjenica da čak ni takve, uboge i imitatorske književnosti ne bi ni bilo da nije postojala prevladavajuća ženska čitateljska publika.

Šta je s običnom čitateljkom?

Moja mama potpisala bi listu žena s kojima će se moći identificirati bez razmišljanja. Njezina identifikacijska lista bila je sadržana u romanima koji su u naslovu nosili ženska imena (Tolstojeva „Ana Karenjina“, Flaubertova „Madame Bovary“, Hardyjeva „Tessa iz porodice D’Uberville“, Dumasova „Dama s kamelijama“, Stenhalova“…). U tu listu ulazila je i gomila holivudskih filmova s istim tematskih obrascem, ali i filmske zvijezde koje je doživljavala kao svoje omiljene književne likove s nesretnim ženskim sudbinama. Jednom je mama pod stare dane spomenula da je najbolji književni naslov svih vremena (iako ne i sama knjiga) „Dobar dan, tugo“ (roman Francoise Sagan). Mogu reći da je taj obrazac postao omiljeni ženski brand, za ovu priliku nazvat ću ga Bonjour tristesse-brand. Mnogi suvremeni ženski bestselleri, građeni na takvim ili sličnim obrascima, suviše brzo inkorporirani su u tzv. visoku književnost.

Vjerujem u moć subverzivnosti književnosti koju pišu žene, ne marginalizirane već, kako nas uopšte uči bell hooks, sa zadatkom stalnog prelaska ka centru, uključivanjem različitih iskustava i potkopavanja znanja, inoviranja teorija, što bi u polju nauke o književnosti značilo kako primarnu „re-viziju“ kanona utemeljenog na zamagljenim, „normalnim kriterijima“ (ili po univerzaliziranim i patrijarhalno-mizoginim aršinima), tako i rad na stvaranju vlastitog znanja iz naših vlastitih pera. Vjerujem u propitivanje i opisivanje otpora emancipaciji kao što diktira Virginia Woolf. Da li možemo emancipirati književnost? Kako da se borimo unutar „prema ženama“neprijateljski raspoloženog polja književnosti?  

Bune li se žene? Poneke. Čini se da većini ipak odgovara da udovoljavaju fantazijama koje muškarci imaju o njima. Jesu li barem feministkinje skrenule pažnju na ovu diskriminirajuću i duboko ponižavajuću medijsku praksu? Ne znam, ali vidim da se čak i glasne borkinje za ženska prava služe zavodničkim strategijama pop-zvijezda. Jesu li se feministički orijentirane književne kritičarke, znanstvenice, profesorice, edukatorice, izdavačice potrudile da malo snažnije i agresivnije načnu temu čitanja muških kanonskih tekstova kroz žensku optiku? Ako jesu, onda se takve aktivnosti odvijaju u kulturnom podzemlju. Sve u svemu, muška književnost je i dalje na svome pijedestalu, s tim da se ne zove muškom, nego naprosto književnošću. Književnost koju pišu žene zove se „ženskom književnošću“.

Suvremene spisateljice vjeruju da ih njihovi kolege čitaju. Na domaćem terenu, domaći „dečki” obično čitaju domaće „dečke“. Čim se uhvate knjige neke autorice, muškarce pogađa neobjašnjivi napadaj disleksije. Književnice pritom čitaju književnike, što su oduvijek, uostalom, i činile. Bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li se ikada prilikom dodjele kakve domaće (ili strane) književne nagrade neki dobitnik usprotiviti i reći: „Odričem se ove nagrade u ime kolegice te i te jer vjerujem da je od svih nominiranih ona najviše zaslužuje“. Ili: „Odbijam primiti ovu diskriminatornu književnu nagradu, jer ju je za pedeset godina koliko nagrada postoji, primilo 95% posto muškaraca i samo 5% žena”.

Istina, situacija se mijenja, danas iz nekih „podzemnih“ skloništa izviruje na površinu nova generacija, mladi ljudi, muškarci i žene, koji su osvijestili rodne odnose u kulturi. Ima ih, iako djeluju u „podzemlju“ i teško izbijaju na medijsku površinu. Jer vlast u kulturi, baš kao i u politici, drži „stranka na vlasti“, pa ista imena cirkuliraju na površini hrvatske kulture već tridesetak godina, koliko traje i vladavina stranke. Postoje ženski studiji, usvajaju se moderne teorije, postoje intelektualne grupe, portali i „zajednice“, poput vaše. Potrebno je vrijeme i napor da bi se sistem tradicionalnih vrijednosti – koji je pustio duboko korijenje u proteklih trideset godina – dekonstruirao. Muškarce je, baš kao i žene, formirala kultura u kojoj su odrasli, pa su u tom smislu „domaće“ kulture, u usporedbi s drugima, zaista „zaostale u razvoju“. Većina muškaraca kao da nije u stanju shvatiti ideju ravnopravnosti muškaraca i žena. To je kao da pokušavate nagovoriti muškarce da sa ženama igraju nogomet. Prema muškim vladajućím standardima to naprosto nije normalno.

 

ŽENSKA KULTURA OTPORA

Vaše beskompromisno odbijanje nacionalpopulističkog modela ženstva kodiranog istorijom, jezikom, tradicijom i modelom poželjnog nacionalnog pisca, krotke žene koja prinudno ćuti jer je nacionalizirana i metaforizirana domom/domovinom i majčinstvom/nacijom – praćeno je iskorakom u angažirano pisanje i neprestanu borbu sa okruženjem, intelektualnim elitama, institucijama i značajno s medijima, što je za Vas značilo egzil. Niste odustali, pisanjem ste prevazišli granice i suučestvovali u uspostavljanju pluralnog alternativnog prostora otjelovljenog u antiratnom otporu pisutnom u manjoj ili većoj mjeri u post/jugoslavenskim državicama. Iz naučne pozicije nužno sintetiziram spontano „zajedništvo“ s uporištem u naslijeđu antifašističkog otpora i socijalističkih praksi koje su oblikovale intelektualke i umjetnice, posebno književnice Vaše generacije. Svjedočanstvo o burnim 90-im godinama, kako je to moja doktoralna oblast, nalazim u književnim i vanknjiževnim izvorima – alternativnom znanju koje potpisuju žene, kao autentičnom refleksu na ratove u odnosu na zvanične i podobne istorijske narative. Niste bili jedina žena na listama za odstrijel – s „Vješticama iz Rija“. Višedecenijski napad na „Vještice“, koji svakako i danas traje, svjedoči najvišem stepenu radikalnog tradicionalističkog i instrumentalizovanog negativnog modeliranja žene kojim je zapaljen plamen narodne hajke (iz političkih razloga namjerno ne upotrebljavam riječ „histerija“, iako se simbolički spaja sa inkvizicijskim tehnikama) čiji cilj je očigledan: žigosati, diskreditirati, demonizirati ili pozvati na javno uništenje na lomači „neposlušnih“ umjetnica i intelektualki. Koji je Vaš ugao promatranja fenomena narušavanja granica? Šta ste zaključivali iz toga? Da li ste bili u kontaktu s koleginicama koje su preživljavale istovjetne napade?

Vremena su se promijenila. Iako danas ima mnogo spisateljica, diskriminativni obrasci se ponavljaju. U diskriminaciji žena sudjeluju i same žene, spisateljice. „Vještice iz Rija” nisu postojale, jer da su zaista postojale, iza njih bi ostali pisani dokumenti, kakav manifest, kakva zbirka radova, kakva pisma koja su izmjenjivale, sve što bi moglo posvjedočiti da se radilo o zajedništvu. Ja osobno nikada nisam upoznala novinarku Jelenu Lovrić, niti sam s njom imala ikakav kontakt. Vesnu Kesić sam nakon „medijskog skandala“ srela jednom, u Amsterdamu. Slavenku Drakulić sam i prije jedva poznavala, a nakon medijski isfabriciranog „vještičjeg sabata“ srela sam je dva ili tri puta na inozemnim književnim skupovima. S kolegicom Radom Iveković znam se s fakulteta, povremeno razmijenimo pokoji mejl, i rijetko se viđamo, i to kad mene prilika nanese u Pariz, a nju u Amsterdam. Poštujem svoje kolegice i ne vidim ni jedan razlog koji je stajao na putu prema „zajedništvu“. Danas mislim da je nevoljkost kolegica da artikuliraju naš zajednički „slučaj” neoprostivi previd. Mislim da su napravile propust jer su, valjda, mislile da će taj posao obaviti drugi. Međutim, ti drugi su naprosto zažmirili. Kao što su zažmirili na medijsko ponižavanje Mire Furlan. Radilo se o sistematskom progonu neprijatelja režima, i to je trebalo glasno reći. Upravo zbog tog previda, naš „slučaj“ tretiran je kao incident, a ne kao sistematska praksa proizvodnje neprijatelja i izdajica. Taj previd išao je na štetu svih onih koje je režim „diskriminirao“ iz ovog ili onog razloga. „Slučaj“ – kasnije okarakteriziran kao „najsramniji trenutak hrvatskog novinarstva“ – na neki način abolirao je sve druge  „sramne“ slučajeve. Već trideset godina hrvatske vlasti previđaju svastike u hrvatskom javnom političkom i kulturnom  pejzažu i uporno ih određuju kao „incidente“ ili „nesretne incidente“. I „vještice“ su incident.  I ubojstvo Aleksandre Zec je „nesretni incident“.

A željeni rezultat sistematske proizvodnje izdajica nije izostao. Nakon „vještičjeg slučaja“ broj nacionalistikinja, podržavateljica režima, žena koje protestiraju protiv abortusa, crkvenjakinja, lažnih vještica, katolkinja, mladih desničarki-blogerica i influencerica, prijateljica režima, koje prilježno „twerkaju“ pred hrvatskim političkim vlastima PORASTAO je. Tko, dakle, nakon svega može reći da su Hrvatice diskriminirane? Većinsko žensko DA režimu osigurano je.

I kad smo već kod toga, na razini mog personalnog književničkog iskustva – koje dakako nije i ne može biti relevantno, pa prema tome iz toga ne bi trebalo izvlačiti zaključke – stvari su prilično zamućene. Naime, u Yugo-zoni više pozitivnih signala dobivam od čitatelja nego od čitateljica. A što se mog internacionalnog čitateljstva tiče, tu već vlada mirni balans –  koliko ženskih, toliko muških fanova.

 

ŠTO DA SE RADI?

Rečenice s kojima zatvarate antipolitičke eseje „Kultura laži“ najšire shvaćeno proročkog su tipa, koliko za Vas, toliko i za nove generacije spisateljica i umjetnica: „Novac za kupovinu metle zaradila sam sama. I letim sama“. Danas, nešto malo više od dvije decenije nakon, to je za post/jugoslavenske kontekste i dalje sasvim „nova“ ojačavajuća i osvještavajuća slika umjetnice i književnice. „Kultura laži“ stoji na mom stolu uvijek otvorena baš na ovoj stranici. U tim rečenicama se spajaju zahtjev za sopstvenom sobom kao sigurnim prostorom, značaj učenja i artikulacije, te ekonomske neovisnosti, kao i angažmana. Gdje su postjugoslavenske nasljednice „vještica“ danas? Šta nam predstoji?

Stasale su nove, mlade književnice, znam da postoje feministički portali u svim krajevima Yugo-zone, znam da su se pojavile odlične režiserke, glumice, vizualne umjetnice, sjajne dokumentaristice. Ipak, teško je dobiti puni uvid, jer sve te žene nisu u punom medijskom fokusu i žive u nekoj vrsti polu-ilegale. Mnogim mladim ljudima Hrvatska više nije stalna adresa. Svi ti mladi ljudi doživljavaju život izvan hrvatskih granica kao neku vrstu mentalne detoksikacije. Čini se da mladi umjetnici sve češće uzimaju umjetničku „sudbinu“ u svoje ruke i ne traže da država bude njihov sponzor, medijator i agent. Mislim da su mladi shvatili da nacionalna država tetoši svoje umjetnike, ali za uzvrat traži od njih da je opslužuju, na ovaj ili onaj način. Ili ostaješ integriran, pa čekaš da te na kraju počaste mjestom u HAZU (Hrvatskoj Akademiji Znanosti i Umjetnosti), ili biraš rizike one opipljivije umjetničke slobode. I koliko god hvalili nove mlade ljude, ne treba zaboraviti da su u trideset godina nacionalističkog obrazovnog brifinga nikle generacije mladih koji su uvjereni da „Za dom spremni“ nije fašistički pozdrav, koji ponosno ističu hrvatske ustaške insignije, klanjaju se hrvatskim „herojima” i oslobodiocima. Ne treba zaboraviti na mlade žene koje zagovaraju zabranu abortusa; žene čija je duhovna vodilja Željka Markić; žene koje će na pitanje tko je bila Rosa Luxemburg odgovoriti kao iz topa: pop-pjevačica iz Luxemburga! Ne treba ispustiti iz vida da postoje mladići i djevojke u svim krajevima bivše Jugoslavije koji postaju sve žešći nacionalisti.  Prazninu treba nečim ispuniti. Možda su mladi Hrvati shvatili da nema drugog zraka osim čistog hrvatskog zraka. Ako i postoji, za taj drugi zrak nisu baždareni. Imamo, dakle, čisti zrak. I čisti sadržaj, zna se. Hrvatski grb i zastava, crkva, krčma, nogomet i Marko Perković Thompson. Prema tim mladim hrvatskim zombijima osjećam beskrajno sažaljenje. Međutim, za hrvatske vlasti takvi su dobrodošli. To su njihovi većinski glasači. 

  

KULTURA OSAKAĆIVANJA

Umjetnost vidite kao „pljusku društvenome ukusu“ koja treba da mijenja svijet. Posebno me zanima kontekst, tokom istorijskog razvoja kulture, „mizoginog vandalizma“, univerzaliziranja i kanoniziranja onoga što rade i pišu muškarci u odnosu na, recimo, model Andersenove „Male sirene“ kao društvene konstante žene, njene intimizacije, tišine i apsolutne preoblikovanosti po mjeri muške fantazije ili odsijecanja nogu djevojčici Karen koja se usudila da uprkos svemu odabere crvene cipelice ili, pak, zločinu silovanja Meduze koje nju pretvara u čudovište (?!), odnosno tih grabežljivaca Modrobradih, Hadova, Orfeja, različitih zvijeri, heroja... i bezbroja primjera ućutkivanja i sakaćenja smjelih žena koje su se usudile na „drugačije“. Plaši me moć normalizacije, transfera navedenih bez/vrijednosti obrazovanjem. Svakodnevno izazivam mitologiju, religiju, bajoslovne narative koji prečesto imaju daleko veću moć za ukodiravanje poželjnih normi samo/žrtvovanja u djevojčice/žene: odricanje glasa, vježbanje nesigurnosti, strepnju od autorstva, ludilo od stvaranja i u konačnici u napuštanje umjetnosti i javnog polja djelovanja. Zanimljivo mi je da ste sveli ravan muškog umjetničkog stvaranja i pisanja sa ženskim. Što nas vodi u testiranje ispoljivosti mučnih mizoginih i seksističkih kritičkih osporavanja ženske umjetnosti. Kako uopšte pisati i kreirati kao žena u neprijateljskoj kulturi?

Temu ženskog javnog glasa načela je popularna feministkinja i klasičarka Mary Beard u svome članku „The Public Voice of Women“ gdje navodi primjere, koje sam, usput rečeno, obilato citirala u svome eseju „Ular za alapače(u knjizi eseja „Doba kože“). Mary Beard spominje Lukreciju, kojoj je bilo dozvoljeno da prokaže svoga silovatelja, ali samo ako se obaveže da će odmah nakon toga izvršiti samoubojstvo. Tu je i legenda o Filomeli, čiji je jezik odrezao njezin silovatelj da ga ne bi prokazala, zatim priča o Io, koju je Jupiter pretvorio u kravu, lišivši je prava govora i ostavivši joj na raspolaganje mukanje. (Usput rečeno, u ruskom modernom slengu tjolka, ili telica, ime je za djevojku, adekvat engleske riječi chick!). Slično je postupila Hera koja je iz ljubomore osudila Eho da ponavlja tuđe riječi. Usput rečeno, u jednom od online „sveznadara“, koji pripremaju djecu za maturu, ganula me „poetska“ rečenica: „Sve što je od Eho ostalo jeste zvuk njenog glasa“.  

Beard navodi i detalj o Penelopi koja je svome sinu Telemahu uputila bezazlenu zamjerku, a on joj je oštro odgovorio (otprilike) ovako: „Majko, vrati se u svoje odaje, i uhvati se svoga posla, vretena i preslice. Jer govor je posao muškarca, svih muškaraca, a pogotovo moj, jer ja vladam u ovoj kući...“

Ovdje se prisjećam kolega koji su mi znali srdačno sugerirati da se prihvatim „šivaće mašine“, referirajući se na moj kratki roman „Štefica Cvek u raljama života. Jedan od tih kolega bio je i Antun Šoljan. Međutim prava poruka glasila je  da „začepim usta“, jer „govor je posao muškaraca“. Drugi kolega skovao je termin „kuhinjska književnost“, koji podrazumijeva da žene mogu stvarati samo trivijalnu književnost, u kuhinji im je i mjesto, jer „govor je posao muškarca, svih muškaraca“. To je isto kao kad bih ja zvala mušku književnost „bordelskom“, jer bordel je jedino mjesto gdje književnici doživljavaju uzlete univerzalne, a često i metafizičke mašte, kojih je prizemna i prizemljena „kuhinjska“ književnost lišena. Obrazac je, dakle, star, traje stoljećima sve do današnjih dana. Radi se o kulturi sistematskog oduzimanja prava na govor, čije su žrtve najčešće žene i robovi.

Nažalost, epistemološki status žene zapadnocentrične kulture analiziramo u prvoj etapi kroz optiku antičke filozofije aristotelovskog tipa koja je generirala pretpostavke o ženskoj labilnosti, emotivnim i logičkim nedostacima, besmislu obrazovanja, njenoj privatnosti, poređenju sa robovima i djecom, iz čega je iznjedren konstrukt, čak arhetip, da su žene prirodno, psihički, intelektualno i duhovno inferiornije muškarcima. Po identičnoj binarnoj logici, muškarci su lideri razuma, te današnjim jezikom rečeno: u „normalnom“ poretku, one moraju biti subordinirane. Čini mi se da za konstrukt i figuru žene nikada nije prevaziđen niti viktorijanski moral. Možemo ići i dalje natrag i naprijed u istoriju. Vjekovima su ženama oduzimana prava na artikulaciju bilo svoga znanja i umijeća ili, s druge strane, kritičkog mišljenja – jer su proglašene i kulturološki srozane na slabiji um. Što nam poručuje svekolika kultura?  

Možda je to pravi odgovor na pitanje zašto nema žena u književnosti, i zašto ih nije bilo tako dugo, i zašto ih danas nema još više. A ženska emancipacija obično stiže kada je već kasno. Kada je Ciceron ubijen, a njegova glava izložena u Forumu, Fulvia, žena Marka Antonija, koja je bila česta meta Ciceronova ismijavanja, dolazi da vidi Ciceronovu glavu. Legenda kaže da je Fulvia izvukla iz kose ukosnicu i probola Ciceronov jezik.

Muškarčeva mržnja prema ženama bila je oduvijek fokusirana na jezik, na usta, na začepljivanje usta, na oduzimanje prava na govor, na sistematsko odbijanje dijaloga sa ženama, na muškarčevu nezasitnu potrebu za dominacijom. Oduzimanje prava na govor pokazalo se efikasnijim od oduzimanja života. Šeherezada je prva žena koja je ostvarila pravo na govor, odnosno na pripovijedanje, na rizičnu spisateljsku profesiju. Za svoje pravo izborila se stavljajući glavu na panj tisuću i jedan put.

Trebale bi stranice i stranice da se zaista dokumentiralo ponavljano fizičko nasilje nad ženama kada je u pitanju ostvarenje samo jednog temeljnog prava, a to je pravo na govor. Znameniti „ular za alapače“ (scold's bridle ili witch bridle) – željezna maska koja se, često na zamolbu muža i članova obitelji, ženama stavljala na lice, odnosno na jezik i usta – koristio se ponajviše u 16. i 17. stoljeću, u Engleskoj, Škotskoj i njihovim kolonijama. Temu komunikacije među spolovima obrađuje Shakespeareova znamenita komedija „Ukroćena goropadnica“, gdje je ženi dopušteno da govori, ali samo na način koji odgovara muškarcu: ljupko, tiho i svakako ne goropadno. Ključna riječ ovdje nije osakaćenje već kroćenje, što je bliže sljedećem popularnom dramskom tekstu – „Pigmalionu“ Georgea Bernarda Showa. Show je tvrdi stereotip „muškarca“ zakamuflirao u „atipičan“ muški lik, u profesora fonetike Henry Higginsa. Higgins će malu londonsku cvjećaricu, koja govori nepodnošljivim cockney-em, pretvoriti u damu. Kako? Tako što će je naučiti kako da govori pravilnim, visokim engleskim jezikom. A kada cvjećaricu podesi svojim jezičnim, estetskim i klasnim standardima, Higgins će se u nju i zaljubiti. Drama G.B. Showa verzija je u viktorijansko vrijeme popularnog mita o grčkom kiparu Pigmalionu, koji se zaljubljuje u vlastitu skulpturu Galateju. Prelijepa Galateja, Pigmalionovih ruku djelo, oživljuje zahvaljujući božjoj (Afroditinoj) intervenciji.

Kulturološki nametnuti i široko rasprostranjeni modeli ljepote predstavljaju trag tipičnog „L’ecriture masculine“ kroz povijest. Zapadno i od istočne tradicije ženski poželjni feminitet se konstruiše i kodira kroz opasnu optiku fantazmičnog, pri čemu tijelo postaje kulturološki fenomen, a identitet žena ograničen, tačnije otjelešnjen seksualnim i podvrgnut proizvodnji erotskog efekta. U nizu aspekata ženske materijalnosti pojavljuju se patološki fenomeni povezani sa opsjednutošću vanjštinom i kamuflažom kakvi su, recimo, odabir vizuelnog u vidu nenosive odjeće i obuće, podvrgavanja estetskim korekcijama do nalikovanja na popularne modele ili, da istorijski poniremo, do nošenja korzeta ili, pak, „lotosovog stopala“ kome je izloženo, otkako praksa postoji, preko dvije milijarde Kineskinja. Ili da spomenemo nama bliže balkanske primjere kulturoloških sakaćenja žena koja nalazimo i u 20. vijeku, pa i danas – na primjeru  virdžina i spolno selektivnog abortusa – odabira muških fetusa. Svi pomenuti primjeri su u službi utvrđivanja i zadovoljenja muških potreba, dok značajno, čak i fatalno utiču na žensko zdravlje u totalitetu generirajući različite komplikacije i posljedice. Različitim praksama zlostavljanja ženskog tijela postigao se egzibicionizam – da prafraziram Vas – „ prodaja tijela radi muškog pljeska“. Kao da ionako ženski život nije nelagodan i bolan – jer živimo kulturu ženomrzstva s bazom u njenim argumentima rodne diskriminacije i neravnopravnosti. Kako vidite savremene estetsko-kulturološke prakse u odnosu na povijesne?

Nudi li nam suvremena kultura manje depresivne rodne odnose? Muškarci i dalje nekažnjeno podešavaju ženu vlastitim, prije svega, estetskim standardima. Zbog žena se razvila golema kozmetička industrija, možda jedna od najprofitabilnijih industrija na svijetu, i kozmetička kirurgija, jedna od najzaposlenijih kirurgija na svijetu koja svake godine ispravlja milijune noseva, grudi, stražnjica, ustiju, zuba, a tu je i topljenja sala, vađenja rebara (ne bi li struk bio uži) i slično. Standardi se mijenjaju, jedne su godine fetiš nosevi, druge grudi, treće usta, četvrte stražnjica. Milijuni žena na svijetu su lutke u nečijim rukama, iako su uvjerene da one same kontroliraju stvari: njihovo tijelo – njihova sloboda. Žene su u rezultatu postale brojna i moćna vojska lutaka koje izlaze iz brojnih tvornica za proizvodnju i reparaciju lutaka. I sve, dakako,  liče jedna drugoj. Razlika među njima bila je donedavno boja kože, pa su Barbike bile isključivo Bjelkinje, sve dok se industrija nije dosjetila da i politička korektnost može donijeti profit, tim više što bogatstvo nije više privilegija kolonizatora, Bijelaca, već polako postaje i privilegija dekoloniziranih.

Jedna od žena koja je izvršila brojne kozmetičke operacije sve dok se nije transformirala u živu Barbiku, iskreno je priznala: „Kozmetičke operacije osiguravale su mi ulaznicu u bolji život“.

Mnogi su šokirani podatkom da je u 16. i 17. stoljeću u Kini postojala kozmetička praksa s nazivom foot-binding, odnosno praksa dugogodišnjeg zamatanja stopala izabranih djevojčica, sve dok se stopala ne bi pretvorila u mala „kopita“, ili pak, u kineskoj imagologiji, u cvijet, „zlatni lotos“. Tako su bogati muški gospodari pretvarali ženu u invalidnu ljepoticu, koja više nije bila sposobna da hoda, koja je bila zatočena u kućnom zatvoru, kao živa lutka u rukama svoga čuvara. Međutim, takva stopala su obećavala drastičnu promjenu ženina društvenog statusa. Ne treba s nasumičnim znanjem žuriti u nasumične interpretacije. To treba ostaviti visoko školovanim stručnjacima, iako i među njima postoje različite interpretacije. Naime, kada mi je netko u Insbrucku pokazao grafiku tirolske folklorne vještice Langtuttin pale su mi na pamet kineske žrtve foot-bindinga. Na starim fotografijama kineske ljepotice izgledaju kao božice tajanstvenih lica i držanja dostojnoga vladarica, a ne žrtvi fizičkoga nasilja. Folklorni ženski demon Langtuttin ima dugačke izvješene grudi koje mota oko vrata poput šala i crnim mlijekom truje malu djecu, a na nogama, umjesto stopala, ima sitna kopita koja podsjećaju na deformirana stopala kineskih ljepotica. Prema mitskoj imagologiji, mitska bića odaje detalj, fizička neobičnost koja ih razlikuje od običnih ljudi, ambivalencija, invaliditet (jedno oko umjesto dva), manje ili više vidljiv žig koji signalizira mogući trans-humani identitet. Mitska bića odvaja od običnih ljudi prije svega sposobnost metamorfoze, transformacije. Sav taj neobični svijet preselio se u zabavne medijske vizualne oblike, u stripove, u video igre, u filmove, televizijske serije o vampirima, „morfovima“ (engl. Morphs), vukodlacima, vješticama, bićima koja posjeduju ne-ljudske moći. Istina, preseljenje iz prašnih knjiga u blistav vizualni medijski okoliš djeluje poput prelaska iz biblioteke u „cirkus”, ali taj „cirkus“ osigurava vidljivost, dugovječnost, odnosno kakav-takav kulturni kontinuitet, i profit.

Voljela bih da mi netko objasni  koja je razlika između foot-bindinga i kozmetičke kirurgije koja se bavi isisavanjem sala, podizanjem stražnjica, povećavanjem ili smanjivanjem grudi i napuhavanjem usnica. U analizi suvremenih društvenih kodova, strategija, koordinata, moda i običaja ne treba moralizirati nego se osloniti na faktične, povijesne, ali i mitske kulturne obrasce. Hoće li enormno povećane usnice pretvoriti običnu djevojku u „mitsko“ biće? Hoće ako internetske platforme forume, instagrame, video-klipove i slično zamislimo kao  Olimp, čijem je podnožju ogroman wellness-centar s pripojenom kozmetičkom kirurgijom. Transformacija spada u stare božanske trikove. I zato ne treba žuriti s moralističkim zaključcima  i postavljati pitanja koliko je trajnih invalida ostalo nakon kozmetičkih kirurških zahvata. Mediji su trčali za najstarijom i jedinom Kineskinjom koja se bila podvrgla foot-binding-u, kao što danas prate transformacije posve istetovirane djevojke koja sada eksperimentira s minucioznom tetovažom na vlastitim očnim jabučicama. Koja je razlika između takvih eksperimenata i foot-binding-a? Koja je razlika između tetovaže očnih jabučica ili jezika i klitoridektomije? Je li prvo individualan izbor, a drugo nasilje?!

Ova egzotika ima svoju objašnjivu pragmatičnu stranu. Ukoliko rodne razlike postanu uzrokom zastoja  u funkcioniranju zajednice, one se više i ne priznaju da bi zajednica opstala. Dakle, ukoliko u obitelji nema muškog nasljednika, onda najstarije žensko dijete preuzima obaveze muškarca. Djevojčica, djevojka, ritualno se  oblači u mušku odjeću. Ima jedna divna bugarska bajka, koju citiram u romanu „Baba Jaga je snijela jaje,gdje mlada djevojka traži svoj identitet mijenjajući spol, ali i „partnere“. Naime, u jednom trenutku je otima zmaj, pa nekako ispada da zmaj možda i nije najpoželjniji partner, ali je barem najzanimljiviji! Ovo nije tako rijedak motiv u književnim djelima, tu je „Orlando“ Virginije Woolf. Tko zna, možda ćemo jednoga dana, gutajući neke gender-aspirine, moći mijenjati spol u tili čas. Meni su, budući da dolazim s Balkana, najegzotičniji detalji u holandskom pejzažu bili ostarjeli bračni parovi koji se drže za ruke. Možda detalj ima pragmatično objašnjenje – oni drže jedno drugoga za ruke da ne bi pali, ili se tako pomažu u hodu – ali svakako ima i snažnu simboličnu poruku, a to je drugarstvo, međusobno razumijevanje, trenutak pomirenja u kojemu spol više ne igra nikakvu ulogu.

Za praksu samozaštite su nam očito potrebni inovirani mehanizmi bazirani na instinktu i intuiciji, koji će olakšati procese determiniranja spoznaje realnosti, propitivanja, potkopavanja, radoznalosti, učenja – u cilju usmjeravanja žena ka svijesti o vlastitoj moći, odnosno artikulaciji znanja i zauzimanju asertivnog stava u kulturi. Žene trebaju ići tragom afirmativnog modela Vasilise Premudre kako bi spoznale unutar sebe – nedostajući zahtjev za konačnim osvještenjem. U kontinuitetu nam izmiče zaštita sebstva. To je kulturološki udarac, evo ga u naravoučenijima. Šta nam saopštavaju popularne bajke ili bilo koja žanrovski  druga umjetnička djela?

Zamislimo sada drukčiji kraj bajke. Zamislimo što bi se dogodilo da...

“Poljubi me“, kaže žaba princu, „ako me poljubiš, pretvorit ću se u prelijepu princezu“. „Zasada mi više odgovaraš kao žaba“, odgovara princ.

Zamislimo što bi se dogodilo da…

„Daj da te poljubim“, kaže Princ žabi, „ako te poljubim, pretvorit ću te u prelijepu princezu“. „Ne dolazi u obzir!“, kaže žaba. „Zasada mi više odgovara da sam žaba“.

Sve u svemu, povijest rodnih odnosa ne samo da bi se mogla, nego bi se i morala čitati kao sistematsko, što stvarno, što simbolično, što ritualno osakaćivanje žena. Ovdje ne treba izostaviti ni žensko samo-povređivanje. Sindrom je poznat kao deliberate self-harm, DSH. U DSH spada i samoubojstvo: iako nemaju copy-right na samoubojstvo, žene su na tome terenu u statističkoj prednosti pred muškarcima. Tako barem tvrde brojke.

Ovdje se prisjećam ranog filma Larsa Von Trirea i njegova ranog filma „Breaking the Waves“ (1996). Bila je to priča o bogobojaznoj ženi, čiji voljeni muž doživljava nesreću na poslu i ostaje zauvijek prikovan za krevet. Muž od žene traži da se podaje drugim muškarcima i onda mu prepričava svoja iskustva, tim više što je to jedino što ga može održati na životu. Žena to čini i pritom sve češće, da bi na kraju otišla na brod se izlaže silovanju desetinama mornara. Žena umire s vjerom da će njezina žrtva ozdraviti njezina muža. I, gle, muž doista staje na noge! Sjećam se da mi se film tada neobično svidio. Danas, četvrt stoljeća kasnije, mislim da Trireov film neka vrsta religiozno moralističke pornografije, koji otkriva perverznu suštinu muško-ženskih odnosa, a to je sakaćenje.

S druge strane, Mala Sirena spašava od smrti davljenjem ljepolikog Princa, zatim pristaje na samo-sakaćenje, svoj božanski glas trampi za par lijepih ženskih nogu, lišava se svoga „vodenoga“ identiteta, kao i moći koje taj identitet sa sobom nosi. A sve to čini ne bi li osvojila  Prinčevo srce. I tu je gubitnica. Glupi Princ ne prepoznaje u Maloj Sireni ženu koja ga je spasila od sigurne smrti nego se vjenča s drugom. Umjesto očekivane smrti, na koju je pristala potpisavši mučni ugovor, Andersen Maloj Sireni „milosrdno“ poklanja pravo na nevidljivi život u zraku. Ako Mala Sirena ne disolvira u zraku kao Alka Seltzer u čaši vode, možda će ostvariti pravo na vječni život u nekom obliku, u svakom slučaju ne više ljudskom.

Osim što podučavamo djevojčice, i mi usvajamo, praktikujemo kulturološki odobrene i poželjne modele samozlostavljanja i apsolutnog odricanja. U ime čega?! Perpetuiranja osakaćenih, obezglašenih, obezglavljenih i nesrećnih, pokornih žena? I onda, da iskoristim znamenitu dosjetku Clarisse Pinkola Estés, imamo horde pogrbljenih i, dodala bih, osakaćenih žena. Čak, suptilni cinizam popularne sveprisutne i revitalizirajuće kulture sakaćenja žena nas podsjeća na dvije ključne stvari: ženska umjetnost je „devijantna“ i, s druge strane, ukoliko se usudite biti umjetnicom, cijena koju ćete platiti je isuviše visoka. Samo zato jer ste žena. Da li nam nedostaju istinske feminističke strategije emancipacije?

Odatle, uostalom, i iznimna popularnost Fride Kahlo, koja je uskrsnula kao ženski Isus na križu zahvaljujući feminističkim čitanjima povijesti ženske kreativnosti. O Fridi Kahlo objavljene su nebrojene biografije, monografije i fikcionalizirane biografije. Vjerujem da to nije zbog toga što autori tih knjiga drže da je Kahlo najtalentiranija slikarica na svijetu, već zato što je doživljavaju kao simboličnu figuru koja najuspješnije reprezentira historijski obrazac sakaćenja i samo-sakaćenja žena. Kahlo je identifikacijski punkt ženskih trauma. Kahlo je invalid, zaljubljuje se u svoga mnogo starijeg mentora Diega Riveru, udaje se za njega i živi u njegovoj sjeni. Isti punkt identifikacije mnoge su žene pronašle u personi Sylvie Plath. U naporu da konstruiraju kakav-takav obrazac koji će reprezentirati muško-ženske odnose, feministkinje su se poslužile muškim strategijama fabrikacije i instrumentalizacije ženskih sudbina. Danas mislim da takvoj feminističkoj strategiji, ako se uopće o tome radi, nedostaje emancipacijski potencijal.

Aspekt izostanka feminističke emancipacije žena (i u sferama umjetnosti) prepoznajem u kompleksnoj međurelacioniranosti žena i svjesnog i odgovornog odnosa prema sebi. Virginia Woolf identificira tu bipolarnost – borbom sa anđelom doma koja bi da je otrgne od pera ili, kako to spisateljica sama navodi, da iščupa srce iz njezinog djela i s druge strane hrabrog oslobođenja koje će biti društveno stigmatizirano ničim drugim do bludom. Ne manjka nam izbora. No, Elaine Showalter nas podsjeća na važnost odnosa prema našim umjetničkim pretkinjama, navodeći da vulfijanski zahtjev za ubijanjem anđela doma kao simbola pateroperfekcije može značiti i raskrštavanje s našim prethodnicama – ali u igri je i odbacivanje naslijeđa rekonstrukcije ženske tradicije. Odabir je pred nama.

Najsvježiji primjer su romani mlade irske spisateljice Sally Rooney, koja je već proglašena najznačajnijom spisateljicom 21-oga stoljeća. Nju spominjem jer je Rooney, prema stilu i temama, književni klon Francoise Sagan, samo što je to, čini se, malotko prepoznao. Razumljivo, zbog pretjerane književne produkcije današnja književna pamet nezdravo je kratka. Graditi sistem vrijednosti bez uspostave kontinuiteta nemoguće je. Žene moraju naučiti kako da respektiraju književne napore svojih prethodnica, bilo da ih nekritički slijede, bilo da ih kritički odbacuju.

 

Najnovije